Etika klađenja na trke životinja – ko štiti životinje?

Etika klađenja na trke životinja
Šta stoji iza sjaja i glamura klađenja na trke životinja i da li uopšte postoji etika klađenja na trke životinja – pitanja su koja u poslednje vreme postavljaju svi oni koji su svesni koliko se zapravo malo zna o ovome.
Klađenje na trke životinja široko je rasprostranjeno u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi, Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama. Kada i kako je sve počelo govori nam istorija klađenja na trke konja i trke pasa. Međutim, kada je krenuo sunovrat ovakvog viuda zabave i kada su ljudi shvatili da se prema životinjama odnose nehumano? Kao što i sami možemo da zaključimo, kampanje za podizanje moralnih standarda širom društva tokom 20. veka pokazale su malo interesovanja za ukidanje prakse trka životinja.
Znate, svirepa istina uvek ispliva na video, te je tako bilo i u slučaju trka životinja. I koliki god da ste zaljubljenik u klađenje, ne verujemo da bi vam bilo svejedno kada biste pročitali bar tri članka koja opisuju studije i brojne svireposti koje se sprovode nad jadnim konjima i psima… Da ne zaboravimo na brobe pasa, borbe petlove i slične stvari.
Čini se da etika klađenja na trke životinja ne postoji… A zašto smo uopšte došli do tog zaključka?
Etika klađenja na trke životinja – ko se brine o tome?
Industrija trka životinja u jednom trenutku postala je jedna od najomraženijih. Pitate se zašto? Zato što su se pojavile brojne kontroverze vezane za uzgajanje, kao i tretiranje trkačkih konja pasa.
Kako možemo najbolje razumeti složeni spektar motivacija koje teraju ljude da podrže ili osude klađenje na trke životinja? Studija napravljena u Australiji donosi odgovor na ovo pitanje, fokusirajući se na trke pasa i konja upravo u toj zemlji.
Studija je analizirala australijski javni odgovor na dva događaja: smrt dva konja korišćena na Kupu u Melburnu 2014. godine i emitovanje velikog televizijskog programa o aktuelnim dešavanjima u januaru 2015. godine, koji je razotkrio mamljenje životinja uživo u trkama pasa. Autori su prikupili mišljenja iskazana do oktobra 2015. godine na brojnim australijskim platformama za vesti, komentare i diskusije – medijske članke i komentare čitalaca, izjave nevladinih organizacija i predstavnika industrije.
Istraživački tim je identifikovao tri ključna argumenta pristalica klađenja na trke životinja.
- Ideja da nesreće i ubijanje i maltretiranje životinja nisu industrijske norme, već povremeni incidenti koje propisi mogu svesti na minimum, i da se trkačke životinje tretiraju sa velikom pažnjom, kao „sportisti“, a za konje, da su isti poštovani kao poznate ličnosti
- Ideja da psi i konji ispunjavaju urođenu potrebu za trkom i da im trke, stoga, nude najzadovoljniji mogući život
- Ekonomska, društvena i kulturna uloga ovih praksi
U ovoj poslednjoj tački, autori su primetili bliske veze trka pasa sa lovom i korišćenjem živih životinja kao mamaca, što je dovelo do toga da značajan deo javnosti smatra da je to nemoralno.
Nasuprot tome, konjske trke su izuzete od toga, što ih čini široko prihvaćenim. Široj popularnosti doprinosi i njegova dugogodišnja povezanost sa visokim društvenim statusom. Studija ukazuje da ‘društveni legitimitet’ i njegovi kompleksni emocionalni i kulturni aspekti utiču na percepciju javnosti o ovim oblicima eksploatacije.
Na čemu su protivnici klađenja na trke životinja insistirali?
Bičevi, vezivanje jezika, korišćenje životinja kao mamaca, smrt na stazi i prekomerno kockanje – čini se da ova industrija uzima težak danak na životinjama ali i ljudima.
Ono na šta se posebno skreće pažnja je da se žiotinje tretiraju kao roba. Protivnici klađenja na trke životinja tvrde da su iste inteligentne i emotivne, sa jedinstvenim ličnostima. One mogu da prepoznaju ljudske emocije, čak mogu da nauče da nam saopšte svoje želje, posebno konji, a takođe mogu da formiraju veze sa drugim konjima koji mogu da izdrže godine razdvojenosti. Ali u trkačkoj industriji, oni se često tretiraju kao roba.
S obzirom na to da govorimo o tome da li etika klađenja na trke životinja uopšte postoji, moramo se osvrnuti da sledeće. Naime, protivnici klađenja na trke životinja izneli su sledeće argumente:
- Loša dobrobit, nasilje i okrutnost su inherentne karakteristike ove vrste klađenja – prekomerno razmnožavanje, odstrel, korišćenje živih mamaca, upotreba bičeva, rizik od povreda i ubijanje nakon povreda – sa godišnjim prosekom od 125 smrtnih slučajeva trkačkih konja
- U osnovi je neetično svoditi životinje na robu za ljudsko uživanje
- Klađenje na trke životinja je arhaično i odražava nemoralne i reakcionarne stavove
Najupadljivija podela između pristalica i protivnika je sledeća – jedni su smatrali da su životinje vlasništvo dok su drugi tvrdili i tvrde da su životinje autonomna, osećajna bića. Negde između njih nalazilo se još jedno gledište, koje nije cenilo interese uključenih životinja samo po sebi, pošto one nisu deo društva, već se bavilo izvorima moralnih načela i same etika klađenja na trke životinja.
Životinje moraju prestati da se tretiraju kao roba
Na kraju svega, mnogi optužuju samu industriju i navode danije uspela da sama sebe iskontroliše. Ono što je potrebno u ovoj industriji je veća transparentnost u načinu na koji se tretiraju životinje. To je krucijalno!
U idealnom slučaju, trke životinja bi mogle biti svedočanstvo talenta konja i pasa, kao i onih koji ih treniraju. Nažalost, zloupotrebe i životinja i ljudi uključenih u trke čine etiku industrije upitnom u najboljem slučaju i žalosnom u najgorem.
Sport se neće promeniti osim ako ljudi ne nastave da zahtevaju transparentnost od vlasnika, trenera i trkačkih udruženja. Dok se humanistička etika često fokusira na empatiju i saosećanje koje ceo ljudski život zaslužuje, razumno je da humanisti prošire tu etiku brige na životinje koje zavise od ljudskih bića.